AMBALAŽA ZA HRANU: Staklena ambalaža – bezbednost, karakterstike, reciklaža

Staklena ambalaža je jedina vrsta ambalaže koja može neograničeno da se koristi bez potrebe da se reciklira

Staklo je neorganski materijal koji se koristi za posluživanje, skladištenje i transport hrane i pića, više od 2 hiljade godina. Nije svako staklo istog sastava, iako je osnova ista. Kao materijal za kontakt sa hranom, staklo se koristi na različite načine: kao ambalaža, posuđe, posude za kuvanje ili pečenje…

Za  posuđe (čaše, činije, tanjiri ..) i ambalažu za hranu, najčešće se koristi staklo koje se sastoji od peska (silicijum-dioksida), oksida natrijuma i kalcijuma. Mali procenat oksida drugih metala daju boju staklu. Najčešće su to oksidi gvožđa, bakra ili hroma.

Staklene posude za kuvanje ili pečenje moraju da se ravnomerno zagrevaju i prenose toplotu, kao i da budu otporne na temperaturne “šokove” zagrevanja i hlađenja. Zbog toga su one izrađene od stakla koje pored uobičajenih komponenti sadrži i bor-oksid, kako bi imalo ove karakteristike.

Posebna vrstu predstavlja kristalno staklo koje sadrži određeni procenat olovo-oksida, koji daje posebne odlike ovoj vrsti stakla.

Ujedinjene nacije prepoznale su civilizacijsku vrednost stakla kao materijala i proglasile 2022. god Internacionalnom godinom stakla.

Staklena ambalaža

Staklo je amorfne strukture, tj. sastoji od nasumične mreže silicijuma-dioksida i oksida metala. Sastojci stakla su snažno vezani u materijalu. Zbog ove svoje strukture, staklo ima svojstva izuzetne barijere. Staklo ne otpušta u hranu svoje sastojke niti adsorbuje sastojke hrane. Istoremeno, iz spoljašnje sredine kroz staklo ne mogu proći ni mali molekuli, poput kiseonika. To omogućava dugo čuvanje hrane i pića u ovakvoj ambalaži.

Staklena ambalaža mora održavati stabilnost tokom roka trajanja upakovane hrane ili pića. Takođe mora izdržavati i temperaturu 120°C obzirom da se često posle punjenja vrši pasterizacija ili sterilizacija.

Međutim, staklena ambalaža (flaše, tegle) ima  zatvarače ili poklopce od drugih materijala, kao što su: lakirani metali, plastika ili pluta.

Zdravstvena bezbednost staklene ambalaže

Prenos sastojaka u hranu, iz stakla predstavlja mali rizik. Najčešće se, zbog sastava, ispituje  migracija olova i kadmijuma.

Međutim, poklopci i zatvarači predstavljaju mogući izvor  migracije štetnih sastojaka, a ona  zavisi od različitih faktora, kao što su material, vrsta hrane, obrada ili uslovi skladištenja. Iako je  površina koja je u kontaktu sa hranom poklopaca ili zavarača  relativno mala, neki materijali su značajni izvori  migracije štetnih supstanci u hranu, na primer, plastifikatora ili Bisfenola A.

Kraj životnog ciklusa

Staklo je lomljivo ali kada se pažljivo postupa, veoma je  izdržljivo i stabilno. Ova svojstva čine staklo veoma pogodim za ponovnu upotrebu. Staklo takođe može više puta koristiti ili reciklirati, bez gubitka kvaliteta, ukoliko se sortira prema vrsti.

Međutim, zbog svojih svojstava, staklena ambalaža se ne razgrađuje na deponijama ili u životnoj sredini. Staklo čak i tokom spaljivanja ostaje u šljaci.

Staklo se može više puta koristiti ili reciklirati, bez gubitka kvaliteta, ukoliko se sortira prema vrsti.

Reciklaža staklene ambalaže za hranu

U mnogim zemljama širom sveta, reciklaža ambalaže od stakla (naročito boca za piće)  je uobičajena praksa. Staklo se može reciklirati beskonačan broj puta.

Na stopu reciklaže stakla utiče upravljanje otpadom postojećeg sistema i njihovo prihvatanje i podrška od strane stanovništva. Važno  je razvrstavanje stakla  od drugih materijala i sortiranje po boji i vrsti.

staklena boca
Foto: pexels.com/free photo
Proces recikliranja – Kako se staklo reciklira?

Recikliranje stakla je proces koji zahteva veliku količinu energenata, jer se staklo topi na temperaturama iznad 1500°C. Ipak, učešćem recikliranog stakla štedi se i do 25% energije, u odnosu na proizvodnju od stakla od osnovnih, nekorišćenih sirovina. U zavisnosti od boje, potrebno je dodati različite količine čistog stakla, tokom reciklažnog procesa. Za recikliranje se može koristiti kako staklena ambalaža tako i stakleno posuđe.

Važno je znati

Tokom procesa recikliranja, staklo je najbolje adekvarno razvrstati, odnosno sortirati i odvojiti od drugih materijala. Ukoliko se ne razvrstavaju različite vrste stakla (npr. kristalno staklo, posuđe, ogledala) proces reciklaže topljenjem može dovesti do smanjenog kvaliteta recikliranog stakla. Takva staklena ambalaža za hranu bi mogla sadržati supstance opasne po zdravlje.

Posebno može biti povećan sadržaj olova, ukoliko se ne razvrstava kristalno staklo od ostalih vrsta.

Kasnije može doći do povećane migracije olova u hranu koja se pakuje u takvu staklenu ambalažu. Kontaminacija organskim zagađivačima u recikliranom staklu je praktično nemoguća, obzirom na temperature na kojima se staklo topi. Na toj temperaturi se svi organski molekuli razgrađuju.

PROČITAJTE JOŠ: U Ženevi počela MEĐUNARODNA GODINA STAKLA

Opcije za ponovnu upotrebu – može li bolje?

Svojstva stakla su takva da je vrlo pogodna ponovna upotreba, jer se lako može prati i dezinfikovati, obzirom da staklo ne upija I ne adsorbuje nikakve materije. Pošto je za reciklažu stakla potrebna velika količina energije, ponovna upotreba staklenih tegli i flaša je veoma koristan način da se ova ambalaža ne nađe na otpadu ili u sistemu recikliranja. Vraćanje praznih flaša određenih proizvođača pića, u marketima, uz nadoknadu, je uobičajena praksa u mnogim zemljama pa i u našoj.

Uzimajući u obzir potrebnu veliku količinu energije za reciklažu stakla, ponovna upotreba staklenih posuda i boca za piće može biti korisnija od reciklaže, jer se mogu iskoristiti sve dok se ne oštete.


Izvor: foodpackagingforum.org
Naslovna fotografija: Freepik.com

Podeli na društvenim mrežama: